DAMA U STRASBOURGU

Izlazim malo poslije 10h, centar je desno, može, a kartu spremam u džep ruksaka. Šećem uz rijeku, preko mostova, što ima u ovoj ulici, a što u onoj? A da krenem na kavu, pitam samu sebe, još malo ću hodati, još samo jedna ulica. Nije bila jedna, ali je bilo dovoljno da pronađem preslatki mali kafić s knjigama. Šteta, ne razumijem ni riječ francuskog.

Ono kada te osjećaj vodi

Slažem plan, trebala bih vidjeti to i to, ovaj vrt, ovu ulicu, ovaj most pa ovu kuću. No kad ustanem, odlučujem da me noge nose, a osjećaj vodi. Ovo će biti skroz spontano. Katedrala je iza mene, ona mi je orijentir i uzdam se u nju jer uvijek krajičkom oka vidim vrh tornja, 142m visok. A karta? Karta je i dalje na sigurnom, u džepu ruksaka.

Svi motivi na razglednicama nalaze se u Quartieru des Tanneurs, ili „La Petite France“. Dio otoka okružen rijekom Île. Polako šećem i baš mi je lijepo, uske uličice odišu prošlošću, mostovi, cvijeće i boje na svakom koraku.  Korak po korak i stižem do Grande Éclusea s kojeg se pruža panoramski pogled na ostale mostove u nizu i grad. Navodno je most po noći osvijetljen, ali kiša mi je pomrsila planove te večeri.

Nastavljam svoju šetnju, katedrala je i dalje iza mene, a mapa uredno složena u ruksaku. Joj vidi, Božić, mislim, dućan s božićnim ukrasima. I onaj božićni frik u meni se budi i ulazim. Uzimam jednu kuglicu, a može i snjegović, pa samu sebe potjeram van i krećem prema Quartieru Krutenau.

Četvrt je slična La Petite Franceu, osim što se ovdje nalaze galerije, kafići i art stores. Staro i novo, moderno i rustikalno. Sjednem i zapalim cigaretu te promatram gospođu u kostimiću, prava francuska dama, a malo dalje je djevojka s tetovažama i pirsinzima, a boje na kosi se prelijevaju jedna u drugu. I to je taj spoj, tradicije i modernog.

Ta neka vječna pitanja…

Prolazim pored pakova i vrtova skrivenih u uličicama, uđem i shvaćam da se pomalo počinjem gubiti i da je došlo vrijeme da  pogledam u kartu. Vidi slastičarna, uzimam pola dućana jer je sve fino, barem tako izgleda, skrećem u uličicu i gle, mali i slatki, pravi francuski kafić. To je to, čokolada i kava. Djevojka do mene sjedi i crta, nekako se zadubim u to što radi i počinjemo razgovarati. Putuje već nekoliko mjeseci, hosteli i couchsurfing, ostaje u gradu koliko joj se svidi, a zarađuje svojim crtežima. Trudi se na svakom prenijeti emociju grada. Gledam u crtež, uspijeva joj.

Prije našeg rastanka pogled u kartu, znam gdje sam, a znam i gdje je  katedrala te krećem prema najstarijem, a možda i najljepšem parku: Parc de l'Orangerie. Putem prolazim pored crkava, kazališta, operne kuće i osjetim miris kroasana. Možda to i nije bio najbolji kroasan, ali vizualan sam tip, a volim vintage  stil i dekor. Osvojila me ta mini pekarnica, mogla sam ondje ostati cijeli dan i samo uživati… 

Noge lagano bole, hodam i samo hodam, nisam upalila mjerač koraka, ali znam da su dovoljno kilometara gazile. Polako se vraćam prema centru i sve mi se sviđa, dolazim do još jednog parka i vidim free walking turu. „Slobodno se pridruži“, kaže mi dečko. „Naravno da hoću“, kažem ja njemu.

Prolazim dijelovima kojima sam već prošla, ali slušam priče o davnim vremenima i izgubljenim ratovima između Francuske i Njemačke.  Odjednom čujem „A lepo je bre ovde…“, bračni par iz Novog Sada. Malo razgovaramo i kažu mi: „Treba da odeš na taj izlet, mnogo je bre lepo“. Jasno da idem!

Druženje s Novosađanima i simpatičnom grupom  završava na Placeu Gutenberg s pričom o Gutenbergu i tiskarskom stroju, a opet se provlači povijest i ta vječna borba između Francuza i Nijemaca. Čiji li je, Tesla ili Gutenberg?

Dan se polako bliži kraju i gledam nebo i oblake koji su se nadvili nad gradom. Večer uz pivu i ugodno društvo ekipe za stolom do, a usput slažem plan za sljedeći dan.

Nešto netipično, novo i nepoznato. Što li me čeka?